(autor teksta: NADIR EFENDIĆ)
Dragi čitatelji,
mogu vam se predstaviti, ja sam Marko zvani Zubčanik. Moj jedini hobi i zanimanje jeste da motorkotače napravim još bržim. Krećem se u drustvu tetoviranih tipova u kožnim jaknama koji do mene dolaze sa tetoviranim curama. Cure su grube i otvorene i ponekad kada frajeri odu cujem i ovakove izreke, kao na primjer:
- Marko, hoces li da me malo stisneš?
Iskreno govorece kod nekih bi to i rado napravio.
Posla imam puno jer je svijet pun luđaka koji hoce da na cesti voze brze od aviona. Manje vise moram biti ilegalac, jer ne zelim da dobijem par godina zatvora zbog nekog tipa koji se je totalno precijenio i povukao sa sobom nekoliko ljudi u smrt.
Do prije nekoliko dana sam bio smiren i ugodno am zivio. Uđoh u lift i tada uđe i ona, smeđokosa sa kosam preko plecki, visoka i elegantna. Potpuno drugacija o d mojih cura sa koznim jakanama.
Izađe iz lifta i dok sam ja buljio z anjenim lijepim mogama, nestade u hodniku.
Slijedicih dan sam dolaazio u isto doba tako da je ponovo sretnem ali lift je bio prazan.
Ne preostade mi nasta drugo vec da pitam cistqcicu, koja inace sve zna sto se desava u kuci.
Ona me sa smijeskom pogleda i upita „Jesili si zagrizao Marko? Nista ne rekoh ali dobih informaciju koju sam trebao. Ona lijepa iz lifta zove se Anne i studira knjizevnost.
Meni su moji motori nekako blizi od te knjizevnosti!
Slijediechih dana sam imao srecu da je vise puta sretnem i uspio sam da promucam da bih ja nju rado sreo i i izvan lifta. Nasmijana, Anne mi rece , O tome se da govoriti.
Nakon nekoliko dana u poštanskom sanducicu nađoh kovertu sa pozivom od Anne da idem sa njom na vecer poezije. Uz karte stavila j i njen broj mobitela.
Za mene je dosao trenutak istine i morao sam nazvati Anne i reci da ja o poeziji nemam pojma.
Ona mi rece:
- Marko, ne moras da poznajes poeziju. tamo ce biti i gradonacelik koji ce cijelo vrijem praviti mudar izraz lica kao da sve rzumije i da uziva u stihovima mladog pjesnika.
Politicari, novopeceni bogatasi imaju manje znanja od tebe ali oni svi poput gradonacelnika navuku masku na lice. U biti oni svi cekaju da ta tortura prođe i da poslije odu na dobro jelo u njihov omiljeni restoran.
Anne mi postavi pitanje:
- Marko, poznaješ li pjesmu „Mislio sam da je zivot dve-tri čaše vina?"
Potvrdno dgovorih, poznajem i i to dobro, jer kada se moji rokeri napiju u kasne sate onda njihova grupa cesto zasvira i zapjeva tu pjesmu. Tada znaju da lete case po zraku.
Meni Anne na to rece:
„Vidis Marko , ti znaci poznajes poeziju!
Zamucah bez razumjevanja, kako Anne, to j e jedna ejdna kavanska pjesma a ne poezija.
Ane mi rece:
- Kada sjednemo u kafic, sve cu ti objasniti, ne brini!
Nakon nekoliko, dana zazvoni mobitel i nakon sat vremena sam sjedio sa Ane u ugodnom kaficu.
Nestrpljiva, upitah moju lijepu studenticu „Anne sto je to bilo sa tom kavanskom pjesmom?
- Marko za vrijeme ex-kraljevine u tridestim godinama zivio je je jedan mladi pjesnik koji je komponovao tu pjesmu i naravno napisao je tekst te pjesme. On je bio tesko bolestan znao da ce brzo umrijeti. Ta pjesma je njegov oprostaj od zivota , gđe on koristi stihove da uputi njegovu zadnju poruku. On je umoro u starosti od 23 godine i danas je on zaboravljen. Sve sto je od njega ostalo to je pjesma „Mislio sam da je zivot dve tri case vina.
Njegovo ime je
Dragutin B Ilic i on je uspio ono o cemu sanja mnogo pjesnika. Njegove stihove prihvatio je obican narod koji nema pojma da se u toj pjesmi prikriva odlicna poezija.
Kada se ta pjesma cuje u kasne sate malo tko zna tko je kompozitor i tko je napisao taj osjecajni tekst.
Jedan od najboljih i najpopularnijih pjevaca nestale kraljevine, Edo ljubic zapjevao je tu pjesmu i sa tom pjesmom imao je veliki uspjeh.
Kao sto vidis , Marko i ti si imao dodire sa poezijom!
Anne mi se nekako sve vise dopada i imam osjecaj da me ona nekako uvede u tu poeziju. Iskreno govorci kada me je ona poljubila, zujali su meni neki stihovi u glavi.
Dosao je i taj dan i ja sam nakon male vjecnosti umjesto kozne jakne obukao sako i to sa kravatom Nisam vise ni znao kako se ona veze!
Cudno ssam sam sebi izgledao. Kada dođe Anne vidio sam da ona u uskoj haljini i da ne moze sjesti na a motorkotac.
Rijesio sam problem tako da sma pozvao mog prijatelja zvanog Taxonja, koji ima taxi i kada nije na motoru onda vozi putnike po gradu.
Taxonjaje bio tocan i kada je vido Anne onda je malo zazvizdao. Potpuno ga razumijem.
Kada je mene vidio sa kravatom poceo je nekako da se cudno ceri ali zbog Anne se je suzdrzao i nije vise nista rekao.
Cijelo vecer sam slusao neke stihove i kada bi gradonacelnik zapljeskao ja sam ga pratio.
Mislio sam u sebi, „Ipak je onaj Dragutin B. Ilic bio razumljiviji sa njegove dve tri case vina“
Kako bi se reklo, izdrazao sam ali za poljubac od Anne pretrpio bih i vecu muku.
Kasnije me Anne odvede do nekih mladih ljui koji su raspravljali o pjesniku veceri. Poslusao sam njihove price ali imao sam osjecaj da oni ne znaju sto je pravi zivot u kojem se covjek bori za golu egzistenciju.
Te veceri pokaza mi Anne njenu studentsku sobu i moram reci da mi je bilo lijepo u njoj.
Imao sam osjecaj da vozim na autoputu 220 km na sat i da Anne sjedi iza mene.
Kakav je zivot koji donosi neocekivne stvari nije proslo mnogo vremena i evo i mene na fakultetu. Nije bas poezija ili nesto slicno vec suha ekonomija koju ja dobro razumijem. Moja radiona donosi dobru zaradu i mogu bez problema da platim studij.
Moja Anne mi je velika motivacija. i moram priznati da vremenom mogu bolje da razumijem te njene pjesnike i da ponekad posjetim vecer poezije.
Pored svega najvise volim da zajedno sa Anne poslusam Edu Ljubica sa njegovom izvedbom pjesme,"Mislio sma da je zivot dve, tri case vina".
Zahvaljujem se na strpljenju,
Vaš Marko Zubčanik
::: NIŠ :::
