среда, 30. април 2014.

Književnost: VLADO DIJAK


Na pitanje "Ko je Vlado Dijak" jedan od mogućih odgovora jeste:
On je najnepoznatiji klasik domaće književnosti, sarajevski bohemski pjesnik koji si je mjesto u povijesti kupio još 1974-te, u trenutku kad je Goran Bregović uglazbio njegove stihove što su govorili o djevojci koja putuje na studij, a tužni je mladić, pjesnik sam, ispraća. Mladić, preplavljen emocijom, ne zna što bi rekao, najradije nešto visoko i osjećajno, ali onda na kraju ipak izgovara jednu 'banalnu' rečenicu.
Pjesma se, naravno, zvala Selma, a rečenica-stih koja je iz poezije ušla direktno u govor, u jezik, bila je koja druga nego '...i molim te, ne naginji se kroz prozor.'
Oni koji su imali tu sreću da bar jednom prisustvuju koncertu Bijelog dugmeta znaju moment: kad bi nakon Vladinog (ili Lazinog) intra na orguljama, na onaj ravni h-mol, Bebek (i druga dva poslije) naglo intonirao 'Selma...', dvorana bi eruptirala u prepoznavanju.
Selma je bila klasik valjda već u trenutku kad je nastala.
Tekst se zapravo odnosio na drugo, ranije vrijeme, ono teško poslijeratno, ranih pedesetih. Više od dvadeset godina kasnije, poslije koncerta Dugmeta u Lisinskom, Bregovicu je prišla dobrodržeća gospođa i rekla:’Ja sam Selma Vlade Dijka.’ (ovu angedotu ispričao je sam Brega u jednom od intervjua u Dugmetovoj biografiji “Ništa mudro”; kao tinejdžer čitao sam je, anegdotu, po sto puta i nikada mi je nije bilo dosta)
Televizija Sarajevo je napravila davnih dana i jedan mali dokumentarac o Vladi Dijku. Slabo pamtim šta je točno bilo tu, ali sjećam se pjesnika: nasmiješen, u sivom hubertusu i sa šeširom, govorio je u kameru, okolo je padao beskrajno poetični sarajevski snijeg (uvijek sam mislio da romantika njihove škole pjesme ima nekog vraga s tamošnjom klimom), a Dijak je izgledao kao čovjek koji poznaje kafanu, barem koliko i pisanje. Izgledao je opušteno.
Mnogi njegov sugrađanin-pisac poznatiji i uspjesniji, ali bilo je nešto u čemu ih je on 'šio' - bio je ona vrsta umjetnika koja možda i nije napravila velik opus, ili ‘kapitalno djelo’ (bože me sačuvaj takve karakterizacije kod nas najčešće!), ali zato jest jednim potezom, jednim naglim udarcem inspiracije i dobrih zvijezda, napravila sebi mali važan kut, mali međaš, stvorila sebi mjesto u plejadi i sad živi kupajući se u toj svjetlosti. Izgledao je kao oni koji su u jednom trenutku dosegli, uhvatili komadić vječnosti i onda se nakon toga opustili i tako relaksirani, ever since, žive dalje svoj život, umjetnički i privatni.
Možda mi se tu dopadala i činjenica da je netko iz svijeta književnosti 'prešao' u onaj (tada) daleko važniji - svijet rock'n'rolla, a ta je mala, intimna i savršena simbioza činila da oba umjetnička svijeta i obje realnosti postanu jedna od druge bogatije, da nisu jedna incestuozna kombinacija nego da se međusobno oplemenjuju.
Pametni znaju da imati sreću da čovjek bude dio ovakve kombinacije kao što je bila Bregović-Dijak je izuzetno rijetka pojava - uspješna,... ne uspjesna - DOBRA pop-pjesma, kombinacija muzike i teksta, traje sto puta duže nego ijedna zbirka 'suvremene' poezije. Osjećaj da ljude ponese dobra pjesma i da je nepoznati zapjevaju, već mora da je neopisiv, ali osjećaj, naznaka da bi pjesma mogla potrajati u vremenu, veličanstven je za autore.
Ovo saznanje je vjerovatno bilo razlog zašto je, za razliku od svojih uspješnih i samovažnih kolega, Vlado Dijak, da upotrijebim omiljeni pridjev samog Bregovića, izgledao tako 'komotno'.
(by Djordje Matic @ 2002-08-02)


Pozdravlja vas Dijak Vlado, što rakiju pije rado!
by ;-) @ 2003-04-25

Za sve znalce Vlado Dijak je takodje i autor Čoline pesme"Stanica Podlugovi"
by Brezanin @ 2004-06-20

Da ga bregovic nije otkrio ....
by zasluzni gradanin @ 2005-05-03

/Ambasador boema/. Odlicna stvar. Kao i Selma.
by belzebub @ 2005-07-15

Da ga Bregović nije otkriom, i dalje bi se znalo o Vladi Dijaku.
Ambasador Boema je samo jedna od mnogih Vladinih knjiga. Mislim da je Vlado jedan od rijetkih kojima slava nije udarila u glavu. Vlado je bio pravi boem.
(by sarajevo @ 2006-04-11)

Jedna anegdota o Vladi Dijaku: ’OVO JE SALKO, DAJ MU PIČKE MALKO’
Još nešto o Vladi Dijaku, koji je, sem toga što je bio sjajan pijanac, bio i vrlo talentovan pesnik. V. njegovu ranu zbirku „Topovi i glagoli”.
Za Dijaka, kao boema, zna se da je najveći deo svoga radnog vremena, pijackajući,provodio u proslavljenoj (danas bi se reklo – kultnoj) kafani „San”.
Kafana je, inače, bila nikakva, a nalazila se negde oko Malog parka između Radio Sarajeva i zgrade SSRNBiH (Socijalističkog saveza radnog naroda Bosne i Hercegovine). Njeni, koliko se sećam, pink zidovi kao da su bili naručeni za sanjare i depresivne novinare. Kafana „San” bejaše, dakle, radno mesto Dijakovo.
A sada o jednoj od mnogih anegdota o Dijaku, koju sam čuo od novinara i književnika Nenada Radanovića. Pa, štono reč, ako laže on, lažem i ja. Pošto kupio – po to i prodao.
Elem, priča ide ovako. Poslali Dijaka na službeni put u Goražde. Vozač čuvene „volge” bio je neki Salko, čije je ime – radi jedne rime, koja će se, kao poenta, pojaviti na kraju ovoga nepretencioznog zapisa – Dijaku u čast – vrlo važno. Trebalo je da Dijak napravi nešto kratko i duhovito, nešto kao portret predsednice goraždanskog, Opštinskog SSRN-a. A žena je, kažu bila lepotica, koja je ubrzo očarala već pomalo „naćefleisanog” (pripitog) Dijaka. Opčinjen njenom lepotom, a zaboravivši se, Dijak je bio direktan. Zatražio je od nje da njemu, boemu, novinaru i bivšem, zaboravljenom piscu, malčice da one ženske stvari. Anegdota, dalje, kazuje da je žena digla frku neviđenu, da je isterala Dijaka i odmah telefonom pozvala direktora RTV Bosne i Hercegovine. Tako i tako, zar oni ne znaju koga šalju na put i kako može jedan pijani novinar da, u ime RTV-a, od nje, predsednice SSRN-a, koja je takoreći lokalni politički faktor, traži ono što ona tako dražesno skriva među nogama?
U Sarajevu – uzbuna. Pozovu Dijaka u Glavnu Kancelariju, izgrde ga, udare u one komunjarske žice – je li on svestan šta je napravio, kako bruka i profesiju i jednu državnu ustanovu i slične budalaštine. Pitali su ga ko ga je ovlastio da u ime ustanove od drugarice te i te traži – pičke.
– Izvinite, druže direktore – odgovorio je Dijak – ja sam tu stvar tražio u lično ime.
Nego, neka on tu, ne časeći časa, odmah, na licu mesta, napiše izvinjenje i neka vozač Salko, iz istih stopa, ’pali’ kola i nosi to izvinjenje drugarici Toj i Toj. Rečeno, učinjeno.
Puni sebe, mislivši da su Dijaka saterali u tesnac, nisu ni pročitali ono što je ovaj napisao. A na toj ceduljici-pisamcetu napisao je kratko: Drugarice, ovo je Salko, daj mu pičke malko!
Skandal je bio potpun. Za predsednicu najveći krivac za ovu (ponovljenu) blamažu i uvredu (sad ne samo usmenu, nego i overenu, zvaničnu, takoreći sa memorandumom RTV) bili rukovodioci ustanove.
A Dijak je, posle svega, otišao u „San” – na još-po-jednu-pa-da-zapevamo rakiju.
by Branko Stojanović:@ 2006-12-28

Vlado Dijak je takodjer napisao tekstove balada "Cisti Bijeli Snijeg" koju pjeva Arsen Dedic i "Betonska Brana" koju izvode Indexi.
by Za Ambasadora Boema @ 2008-10-25

Odličan tekst o čovjeku koji to zaslužuje!
Ponosna sam što nosim ime SELMA!..  (komentar - malena @ 2009-11-26)

::by recemi1coek @ 2011-07-20::
REČE mi JEDAN čoek da je Vlado napisao i predivni roman "Topovi i slavuji".
Čitao sam ga u sedmom razredu osnovne.


(izvor - LEKSIKON YU MITOLOGIJE)

Нема коментара: