Pjevačica -- Milva
Pjesma -- El Choclo
Pjesma traje -- 2 min i 55 sec.
Poštovani slušatelji,
Jednu univerzalnu umjetnicu tesko je opisati. Talijanska pjevačica Milva, rođena 1939 godine, izasla je na pozornicu krajem 50-tih godina i od tada ona ocarava publiku. Visoka,vitka i sa njenom dugackom crvenom kosom, koja je njen zastitni znak, ona je vremenom postala od jedne lokalne talijanske pjevacice poznata internacionalna zvijezda. Milva je pjevala 15 puta na festivalu u San Remu i bila je uvijek pri vrhu ali interesantno je da ona nije nikada pobijedila na tom festivalu .
Milva je pjevala jos na engleskom, spanskom i njemackom jeziku i ona je poznata u cijeloj Evropi. Nastupajuci u kazalistu, filmovima, operama, Milva je vremenom postala umjetnica koja je u stanju da satima sama fascinira publiku.
Autor ove emisije imao je priliku da početkom devedestih godina posjeti jedan Milvin koncert i mogao je vidjeti kako je Milva skoro puna tri sata, sama na pozornici, zacarala publiku. Važno je napomenuti da Milva u svojim pjesmama pjeva tekstove najviseg nivoa.
Sada poslusajmo u našoj emisiji Milvu, zvanu tigrica iz Kremone, uz ritmom tanga sa pjesmom "El Choclo" kompozitora Villoldo-a.
Kada se sjetimo Slavka Perovića, obično mislimo na njegove manje ili vise orginalne meksikanske pjesme. Slavko Perović zaradio je sa tom lakom muzikom veliki novac. Da li ga je zadrzao to samo on zna.
Kada pjevac dobije određeni glas, on ga se vise nikada ne moze osloboditi. Slavko je dobio glas „Meskikanca „ i pjevaca laganih pjesama iz produkcije poduzeca „Diskos“.
U jednoj gomili starih ploca koje sam prebacivao na kompjuter naletio sam na jednu plocu iz 1966 godine. Ploca sa americkom pjesmom „Kad odlazi brod“ veoma me je iznenadila jer samo cuo potpuno nepoznatog Slavka Perovica. On je fantasticno zapjevao u stilu americkih pjevaca 50-tih i 60-tih godina. Slavko je pokazao da on kao i pok. Tihomir Petrovic vlada tehnikom pjevanja americkih pjesama.
Njegova nacin pjevanja u toj pjesmi moze se usporediti sa poznatom americkom pjevacicom Jo Stafford, koja je poznata po tome da je pjevala bez gresaka, buduci da je posjedovala apsolutni sluh.
Slavko Perovic nije nastavio tim putem kvalitetne glazbe, vec se je okrenuo dobroj zaradi sa meksikanskom glazbom.
Mozemo reći šteta, jer dobri pjevaci su tada kao i danas veoma rijetki.
Da bi Vi sami mogli stvoriti vase misljenje, dajem vam na raspologanje pjesmu „Slavko Perovic_Kad odlazi brod_1966_Smith-Gilespie_EPY-3482“ kao i pjesmu „ Jo Stafford_You Belong To Me_King“.
Uz to dobivte jos tipicnu mexikansku pjesmu Slavka Perovica „Slavko Perovic_Mala avantura_1965_Mex Traditional_EPY-3463_rem“.
Orginalne ploče su bile u lošem stanju tako da sam za pjesmu „Kada odlazi brod“ trebao cijeli dan rada da bi taj snimak ocistio od pucketanja i sumova.
Danas na TV Avali u popodnevnim satima je prikazan film Skupljači perja (Aleksandar Saša Petrović, 1967). Eto razloga i povoda za (jednu) GOOGLE & NET pretragu!
Film ulazi u finale. Porodica Bore Perjara je pred crno-belim TV-om. Mirno veče... Beli Bora u naručju drži dete: kćerku ili sina, svejedno. Na TV-u ide pomenuta pesma. Beli Bora spušta dete i napušta svoj dom, ubogi dom. Život je završen, nema ga više...
Beli Bora je taj beli labud iz pesme. Mogao bih da citiram (copy + paste) reči sa jednog NET-foruma:
"Holivudski magovi naučili su nas kako odlaze heroji (u smrt, bajku ili legendu). Beli Bora (Bekim Fehmiju) jeste bio heroj. Pio je, krao, varao na kocki, jurio kurve, prebijao ženu, krstio mrtvo dete, korumpirao popa i igumaniju, pa i ubio, ali mu Veliki Majstor Petrović nije dao da ode kao heroj. Bora koji je sekao vene uz vatrenu cigansku muziku, kao zadnja ljiga išunjaće se iz kuće (i filma) uz zvuke anemičnog salonskog šlagera koji njegova nevoljena žena kao opčinjena sluša i gleda sa malog ekrana tv prijemnika. Ostavljajući majku, decu, obe žene i brinući se za ono što čovek najviše voli - samog sebe. U pravoslavnom strahu od narodne milicije.
Labud plovi po tom jezeru
I proklinje svoju sudbinu:
O prokleta moja sudbino,
Kad ja nemam kog sam ljubio...
Nije Tisa ni bila njegova ljubav. Samo ispunjena želja. A Tisa? On se njoj usput desio. Na putu odrastanja. "
(izvor --- http://forum.mondo.rs/index.php?/topic/37-jugoslovenski-film/)
Mogao bih, ali ja u napisane reči ne verujem. Napisao ih je neko ko... ko...
I znam da sam u stanju da tu scenu mnogo bolje opišem, da je osetim... Možda ne baš kao Aleksandar Saša Petrović koji ju je osmislio i preneo na veliko platno, ali blizu... Vrlo blizu...
Beli Bora je bio neko ko je skupljao belo, guščije perje i porediti ga sa Belim Labudom je sasvim umesno.
Ako je njegova koža tamna njegovo srce, duša je bela. Labuđa.
Ni guske nisu dovoljno bele da oslikaju belinu njegove duše već samo - labud.
I ko može i sme da tvrdi da Saša Petrović nije pošao upravo od te scene i onda iskonstuisao ceo film?! Da je to bila njegova Arijadnina nit koju je sledio i unapred i unazad provlačeći se kroz lavirint dvočasovnog igranog filma?!
Sve u filmu SKUPLJAČI PERJA je podređeno upravo toj antologijskoj sceni - odlazak, odlazak zauvek.
Čak je i Mirtina sudbina bolja od sudbine Belog Bore. Bolje i časna, čista smrt nego izabrati NEPOSTOJANJE. Otići u nepostojanje...
SUOČITI SE SA NEPOSTOJANJEM... To je najstrašnije...
To finale, završetak filma na neki način podseća i na sudbinu junaka Dragoslava Mihailovića iz romana KAD SU CVETALE TIKVE. Ali je surovija, mnogo surovija.
Vojvođanski Ciganin koji leti panonskom ravnicom raširenih krila i visoko... visoko... Ma gde otišao nikada više neće moći da poleti.
Život je ponekad gori i od smrti. Mnogo gori. To je ta prokleta sudbina Beloga Bore.
(P.S. Tekst je napisan i objavljen 23.07.2011.g. Onoga dana kada je otišla EJMI V.)
Autor priloga: NADIR EFENDIĆ (Nemačka)