уторак, 27. октобар 2009.

VOLIM SLUŠATI RADIO: Louis Armstrong



Autor teksta: NADIR EFENDIC (Nemacka)

Pjevac -- Louis Armstrong
Pjesma -- Adios muchachos ili ( I get ideas)
Pjesma traje -- 3 min 27 sec

Postovani slusatelji,
Louis Armstrong bio je jedan poznati Jazz muzicar, koji je postao jos za vrijeme njegovog zivot jedna muzicka legenda. Kad se zna, da je on poceo svirati u doba, kada je jednom afroamerikancu bilo opasno po zivot uci u lokal, koji je bio rezerviran za bijelce, nevjerovatno je, kako je on u toku vise decenija postao jedan od pozitivnih simbola Amerike. Rodjen 1901-godine, on je odrastao u siromastvu i kada je kao maloljetink na proslavi nove godine 1912-1913 zapucao u zrak iz revolvera, dospio je u dom za maloljetnike. Ta stroga kazna imala je jednu dobru stranu, jer je Armstrong naucio u domu da svira Kornet koji je jedna specijalna vrsta trube koja se pretezno svira u New Orleansu. Poslije boravka u strogom domu, upoznao je trubaca King Olivera, koji je za njega postao uzor. Pocetkom 20-tih godina zajedno sa King Oliverom otisao je u Chicago gdje su oni svirali u "Creole jazz Band". Vec 1923-e godine nastali su prvi snimci tog darovitog muzicara.
Moramo napomenuti, da je samo godinu dana kasnije, Dusan Jovanovic sa njegovim orkestrom u Americi snimio 20 pjesama naroda nestale kraljevine Jugoslavije.
Vratimo se Armstrongu, koji je poslije drugog svjetskog rata bio sve poznatiji i popularniji i nosio je nesluzbenu titulu "Kralj Swinga". On je dobio priliku da nastupa i svira u vise filmova a jedan od tih bio je poznati film "Prica o Glenn Milleru".
Krajem 50-tih godina Louis Armstrong tesko je obolio i izgledalo je da je njegova karijera na kraju. On se nije predavao i uspio je da se oporavi tako da je svirao sve do njegove smrti 1971 godine.
Louis Armstrong ostavio je veoma mnogo snimaka tako da i autor ove emisije, posjeduje ca 320 snimaka tog poznatog Jazz umjetnika.
Sada mozemo u nasoj emisiji cuti jedan od tih Armstrongovih snimaka, poznati motiv "Adios muchachos" iz 1951-godine.

недеља, 25. октобар 2009.

Vreme kada se živelo za igranke

Tih šezdesetih godina 20. veka bukvalno se živelo za igranke. Đuskalo se na sve strane – na Mašincu, Pravnom, Krsmancu... A kada je otvorena 16. oktobra 1966. godine Dansing sala beogradskog Doma omladine, ubrzo je postala najposećenije mesto u gradu. Za „odrasle“ igranke su održavane tri-četiri puta nedeljno, a za mlađe dva puta, i to kao popodnevne čajanke. Interesovanje je bilo ogromno, pa su se zbog loše ventilacije u toku letnjih meseci igranke selile na otvoreno – Crni biseri su svirali u dvorištu Frizerske škole preko puta Doma, a Siluete kod Kališa, na uglu Vasine i Tadeuša Košćuškog.
Plesalo se do iznemoglosti, piše u monografiji izdatoj povodom 30 godina Doma omladine, čiji smo redak primerak pozajmili od Ratka Šutića, jednog od autora. U Dansing sali su svirali najatraktivniji sastavi tog vremena: već pomenuti Crni biseri i Siluete, Džentlmeni, Elipse, Delfini, a prvi put u Beogradu ovde su nastupile i go-go gerle. Bilo je večeri, seća se bivši šef poslovnice za priredbe Dragutin Grdanički, kada se prodavalo i po tri-četiri puta više ulaznica nego što je sala imala mesta. Ishod je bio logičan – zbog besomučnog skakanja uz zvuke rokenrola konstrukcija poda uskoro je popustila od silnih vibracija.

Matijina poruka
Muzički program Doma dugo je ostao van domašaja „urednika“, zapisao je u monografiji Nikola Nešković, jedan od najčuvenijih disk džokeja tog doba. Kao plod te samostalnosti, već 1967. održan je „dvoboj decenije“ – Elipse protiv Silueta, uz VIS Roboti nastupa džez balet grupa Lokice Stefanović, dolaze Džimi Stanić, Kićo Slabinac, a za sedeljke sa Dragom Diklićem karte su prodavane mesecima unapred. Kreću prve gitarijade, izbori za najelegantniju mini suknjicu, a u Dansing stižu i svetske legende - Džimi Hendriks, Rej Čarls, Tina Tarner, Di Parpl...
Za popularizaciju nove muzike ogroman značaj imao je izlazak prvog broja „Džuboksa“ sa Stonsima na naslovnoj strani (3. maja 1966). U knjizi „Godine na 6“ legenda Crnih bisera Vlada Janković Džet o tome kaže: „Konačno jedna novina potpuno okrenuta popularnoj muzici bez gnjavaža o džezu, klasičnoj muzici i narodnjacima.“
Rokersko ludilo nije se dopalo ideološkim čistuncima koji su tvrdili da „nedolični čupavci truju omladinu i propagiraju zapadnjačke manire“. A među njima se vrzmaju i razne nemuzičke face. Poput Matije Bećkovića koji je jednom prilikom rokerima poručio da „ne pevaju tralalajke i već otpevane pesme, već da pokušaju da budu svoji, novi i angažovani“.

Gospar Broz
Tih godina Dansing salu redovno je posećivao i „najdraži gost“ – Josip Broz Tito. Noć između 24. i 25. maja štafeta mladosti je provela u Domu omladine, a Momčilo Stanišić, koji je radio na organizaciji ovih „noćenja“, kaže da su to uvek bile priredbe po strogo zadatom scenariju. Generalnu probu, piše Stanišić u monografiji o Domu omladine, smeo je da prekine samo reditelj ili lice iz Službe. A kao potvrdu privrženosti „čupavaca“ revolucionarnoj tradiciji, rokeri su obično pevali partizanske pesme, doduše u svojoj obradi.
Stanišić opisuje priredbu na čijem je početku mladi radnik iz Priboja recitovao pesmu Duška Trifunovića „Teška industrija“, potom su Azra Halilović, Lidija Kodrič, Saška Petkovska i Bisera Veletanlić izvele „koncert za četiri alta“, da bi na kraju Korni grupa i Elipse, čije je učešće jedva odobrio protokol, napravili eksperiment i svirali stav iz opere „Aida“. A nakon priredbe, kad mu se jedan „dubrovački trubadur“ obratio sa gosparu, Tito se slatko nasmejao i pružio mu ruku kao da kaže – „pa i nisi mnogo pogrešio“.
Na koncertu u Domu omladine januara 1968. viđen je i tada disident Dobrica Ćosić, a par meseci ranije, Ćosić je na jednoj tribini „čupavcima“ poručio:
„Marš na Drinu nije vaša pesma: s tim maršom vi nećete odmarširati u budućnost. Ni Kozaračko kolo nije vaše kolo: u tom kolu vi ne možete da iskažete svoja osećanja. Svoju nacionalnu svest vi ne možete da potvrđujete zahtevom za izgradnju pruge Beograd–Bar, mala je to pruga za vaše doba.“

Osigurana frizura
O važnosti nastupa u Domu svedoči i anegdota sa splitskim Delfinima koji su se skinuli ispred restorana „Sunce“ i izjavili: „Nismo došli u Beograd zbog para.“ Zbog imidža rokeri su smišljali svakakve ludosti.
„Po ugledu na strane kolege pustili smo duge kose, što nije prošlo bez otpora, pa čak i pretnji da ćemo biti javno ošišani. Zoran Miščević je čak na visok iznos osigurao svoju čuvenu frizuru kod ZOIL-a Dunav. Nabacio je neki miris, ’silvester’, i gde god bi prošao za klince je to postojala „obeležena teritorija“, znak da su Siluete tu negde u blizini. A ja sam naručio kod obućara crvene cipele što je izluđivalo i mnoge kolege, a naročito Preleta“, priseća se u monografiji o Domu jedan od najstarijih naših rokera, frontmen Džentlmena, Branko Marušić Čutura.
Dom je uvek bio prebukiran, klinci su dolazili ranije da budu bliže podijumu, a oni prvi redovi i nisu đuskali – samo su blenuli u izvođače, njihovu garderobu i opremu. „Najlepši deo grada je dolazio na naše igranke, pa su nam čak i neki funkcioneri zavideli i molili nas da ’uradimo’ nešto za njih kod naših obožavateljki“, kaže Čutura.
Te 1969. godine, upamćene po legendarnom Vudstoku, na igrankama u Dansing sali bilo je 128.127 posetilaca. A onda je otvorena diskoteka.

Bez incidenata
Ubrzo disko klubovi preuzimaju primat, a živa svirka rok bendova mogla se čuti samo na koncertima. „Gotovo je bilo s romantikom, mistifikacijom i bajkovitim maštanjima. Dolazilo je vreme surove racionalnosti i onog čuvenog – kol’ko para, tol’ko muzike”, seća se Vlada Džet.
U monografiji o Domu omladine piše da je interesovanje za diskoteku bilo toliko da bi ulaznice planule već u pretprodaji, a organizatori su morali da probiju stakleni zid kako bi 150 posetilaca moglo da diše u prostoriji koja je mogla da primi jedva pedesetak. Skromno opremljena, sa klupama za sedenje, šankovima i kabinom od dasaka za disk džokeja, diskoteka je radila sedam dana u nedelji, od 20 do dva časa posle ponoći. Iako je bila uvek puna, u diskoteci Doma omladine, pisala je „Politika ekspres“, godinama nije zabeležen nijedan incident.
Dok pišem ovaj tekst posmatrajući ćerku kako se u 11 naveče tek sprema za izlazak, pomislio sam na reči Nikole Neškovića koji u monografiji povodom 30 godina Doma omladine na kraju svojih sećanja kaže: „Možda je sve to bilo i previše dobro za nas. Zato i nismo znali šta imamo.“ (izvor --- BLIC)

петак, 23. октобар 2009.

VOLIM SLUŠATI RADIO: Pat Boone



Autor teksta: NADIR EFENDIC (Nemacka)
Izvodjac -- Pat Boone
Pjesma -- Why baby Why
Pjesma traje --1 min 53 sec

Postovani slusatelji,
Pat Boone, direktni potomak Daniela Boona, poznatog junaka sa divljeg zapada, rodjen 1934 godine, bio je jedan od najuspjesnijih americkih pjevaca.
On je snimio svoje prve ploce 1954-te godine i vec u 60-tim godinama on je bio svjetski poznat. On je postao pupularan i kroz njegovih dvadesetak muzickih filmova, u kojima je uvijek glumio solidnog i urednog americkog momka.
Pat Boone se je cesto u javnosti pojavljivao sa svojoom suprugom i cetiri kcerke, sto je jos vise ucvrstilo njegov glas ozbiljnog familijarnog pjevaca.
Interesantno je napomenuti, da je njegova kcerka Debby, kao pjevacica uspjela da se popne na vrh liste popularnosti 1977-e godine i to pokazuje da familija Bonne ima muzicki talent.
U 70-tim godinama Pat Boone posvetio se je pretezno crkvenoj muzici a izmedju je na trziste plasirao nekoliko albuma sa zabavnom glazbom. Kada je Pat Boone 1997 godine izdao album sa najmodernijom muzikom tog vremena i kada se je na dodjeli "Americke Nagrade Za Muziku" pojavio obucen u koznoj odjeci, sa naljepljenom tetovazom, izdavac njegove muzike odmah mu je otkazao ugovor, jer religiozni kupci njegovih CD-a nisu zelili takovog Pat Boone-a.
Sada imamo priliku da cujemo u nasoj emisiji Pat Boone-a sa snimkom iz mladjih dana, pjesmom "Why baby why", u prevodu " Zasto djevojko, zasto" kompozitora Dixona.
Taj snimak snimljen je 1957-e godine.

среда, 21. октобар 2009.

VOLIM SLUŠATI RADIO: Dalida


Autor priloga: NADIR EFENDIĆ (Nemačka)
Izvođač --- Dalida
Pjesma --- La Mamma
Pjesma traje --- 4 min 58 sec

Postovani slusatelji,
Dalida, rodjena Yolande Giglioti rodila se je u Kairu 1933 godine u talijanskoj familiji, koja je zivjela u tom gradu. U doba oslobadjanja Arapskih zemalja od kolonijalizma , 1954-te godine, Dalida je postala Miss Egipta, sto mnogo govori o njenom izgledu. Zavrsivsi skolu za sekretarice, Dalida se je odlucila da potrazi njenu srecu u Parizu, gradu umjetnosti. Ona je u Parizu 1956-te godine dobila ugovor sa kompanijom Barclay. Za tu istu kompaniju pjevala je nesto kasnije i poznata Tereza Kesovija kaja je napravila veliku karijeru 60-tih godina u Francuskoj.
Dalida je vec sa njenom drugom singlicom i pjesmom "Bambino" uspjela da osvoji trziste i moze se reci da je tim uspjehom bila rodjena jedna sjajna zvijezda na glazbenom nebu. U toku 30-tak godina njene karijere ona je dobila 45 zlatnih ploca i nekoliko od platine. Potrebno je reci da je Dalida pjevala na Arapskom, francuskom, njemackom , talijanskom i spanskom jeziku.
Osvojivsi Evropu, srednji istok i Japan, Dalida je na vrhuncu karijere 1987 godine izvrsila samoubistvo, i taj tuzni dogadjaj veoma je razalostio sve ljubitelje njenog glasa.
Sada ce nam Dalida zapjevati u nasoj emisiji pjesmu "La mamma" koju je inace u ex-Yu pjevala Senka Veletanlic.

петак, 16. октобар 2009.

VOLIM SLUŠATI RADIO: Al Martino

Autor priloga: NADIR EFENDIĆ (Nemačka)

Izvodjac -- Al Martino
Pjesme --- Ramona + Here In My Heart
Pjesma traje - 2 min 28 sec + 3 min 11 sec = 5 min 39 sec

Postovani slusatelji,
U Filadelfiji 1927-e godine bio je rodjen poznati americki pjevac Al Martino. Po djedu nazvan Al Martino, radio je u mladosti kao zidar u gradjevnoj firmi njegovih roditelja, roditelja koji su bili talijanski useljenici.
Interesantno je, da je on bio ulicni susjed Maria Lance i upravo je poznati Mario Lanca pokrenuo talentiranog Al Martina da pokusa naci njegov put na muzickom polju.
On se je definitivno probio pocetkom 50-tih godina sa pjesmom "Here in my heart" koju je prodao u vise od milion primjeraka. Tada je dobio "prijateljsku" ponudu od Mafije, da ce ona upravljati njegovom karijerom, sto je u praksi znacilo da ce Al Martino pjevati a mafija ubirati novac. On je to odbio i radi svoje sigurnosti otisao u Englesku.
Nakon 5 godina boravka u Engleskoj, jedan prijatelj koji je imao veze sa mafijom, uspio je da mafija Al Martina ostavi na miru. Mozemo samo naslutiti, da je to bio Frank Sinatra, o kojem se je govorkalo da ima veze sa mafijom. Vrativsi se, Al Martino je uspio da se ponovo pojavi na sceni i on je 1972-e godine u filmu "Kum" glumeci pjevaca Johnny Fontane-a postao kultna figura, koju je rado slusala i mladja generacija. Kroz to, on je uspio da se 1975-te godine ponovo popne na vrh liste popularnosti. Taj pjevac bio je neumoran i stalno je isao na turneje, gdje je pjevao je u poznatim svjetskim lokalima, televizijskim emisijama i na koncertima. Da je Al Martino bio vojnik, moglo bi se reci da on do svog zadnjeg sata nije napustao polozaj, jer je Al Martino, kako indijanci kazu, 14-tog oktobra 2009-te godine, na nasu veliku zalost, otisao u vjecna lovista.
Mi imamo srecu da su nama ostali lijepi snimci tog popularnog pjevaca.
Sada imamo priliku da u nasoj emisiji cujemo Al Martina sa dvije pjesme, starim slagerom "Ramona" i sa njegovim prvim velikim uspjehom, pjesmom "Here In My Heart", u prevodu, " Ovdje u mom srcu" kompozitora Borrelia.